”Balkan – bure baruta” odveć je ukorijenjena fraza u našem govoru koja britkom formulacijom odražava kompleksnost kultura i tradicija ovog podneblja. Narodi koji pršte od domoljublja, no nemarno tretiraju svoju prirodnu i kulturnu baštinu, prkos i ponos su neizostavan dio njihovog govora, a iznjedrili su politiku prožetu stokholmskim sindromom. Stoga, ako išta zasigurno možemo pripisati puku ovog podneblja – to je kontradiktornost, dok bi pojam licemjerje, kojim bi mnogi okarakterisali naš mentalitet, imao i politički nabijenu konotaciju. Navedene teze iniciraju ključno pitanje – da li je moguće po ličnom moralnom kompasu determinirati šta će nas od kulture i tradicije oblikovati, ili je pak naš moralni kompas određen kulturom i tradicijom?
Kao što u realitetu ništa nije crno-bijelo, dapače, ljudsko djelovanje je kroz historiju mnogo puta bilo u sivoj zoni, tako i pokušaj odgovora na ovo pitanje daleko je od jednostavnog. Držim da je većina u bilo kojoj grupi, osobito u nekoj većoj kao što su narodi i nacije, većinski u krivu. Želja za osjećajem pripadnosti često ”eksploatiše” dominaciju ida i ega nad razumom, pa tako iz čovjeka izvuče ono nemoralno ili amoralno. Odsustvo pokušaja ili neuspješni pokušaji nadvladavanja ega, a osobito ida kod naroda našeg govornog područja, iznjedrili su društvenu dekadenciju. Puk čije je geslo ”ma ne može pošten čovjek ovdje opstati” izgubit će svoje poštene endeme – neki će otići, a neki će se zahvaljujući svom labilnom karakteru ipak ”konvertovati”.
Haos rađa haos, a narod bez ličnog, ali i društvenog morala iznjedri amoralan sistem kojeg naposljetku perpetuira. Svjedoci smo preplavljenosti javnog diskursa optimističnim sloganima koji ističu snagu i kvalitet mladih. No, po kojem osnovu? To su isti mladi koji vrlo lahko odvajaju moral od škole ili posla, kojima internetska realnost nije domen morala, te koji konzumiranje anti-umjetnosti pravdaju geslom ”o ukusima se ne raspravlja”.
Stoga, pitam u ime svih koji ne osjećaju pripadnost i čija definicija patriotizma ne podliježe intelektualnom konformizmu: kakav svijet očekujete ako on ostaje na mladima?